Slavko Kolar: Breza


Bilješke o piscu:

lavko Kolar je suvremeni hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je službovao u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo – ili nismo, Mi smo za pravicu, Svoga tijela gospodar, Glavno da je kapa naglavi i druga. Kroz svoje likove pprikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame i filmske scenarije.


Vrsta djela:
Novela s temom iz seljačkog života s socijalnom podlogom.

Kompozicija djela:
Uvod
Upoznajemo Janicu i Marka te ostale seljane, saznajemo da je Janica bolesna i da je Marko zaokupljen radom u službi.
Zaplet
Saznajemo da Kata tjera Janicu na težak rad neposredno nakon poroda i da je ustvari ona kriva zbog njezine bolesti. I Janičina beba je umrla jer ju zbog bolesti nije mogla dojiti, a Marko cijelo vrijeme sastavlja patentnu klopku za tvorove kako bi zadivio svoga šefa.
Vrhunac
Seljani shvaćaju da Janici nema pomoći, no Marko i dalje ne obraća pozornost na nju. Janica naglo umire. U kući nastaje panika.
Rasplet
Mikino razmišljanje i žaljenje za Janicom. Janičin pokop. Mikina humoristična nezgoda. Osam dana nakon pokopa Marko odlazi na svadbu. Markovo barjaktarenje. Gozba i tučnjava kod Žugečića. Markov put prema kući.
Završetak
Markovo priviđenje, rasvijetljenje i povratak kući. Bezuspješni pokušaj sječe breze. Marko napokon shvaća Janicu i žali i nju i brezu. Marko je odlučio da neće posjeći brezu zbog sjećanja na Janicu.

Jezik
:
U noveli se izmjenjuju pripovjedačev jezik – standardni književni štokavski
i jezik likova – turopoljska kajkavština koja priči daje uvjerljivost.
Jezik je jednostavan i bogat.

Stil
:
Kolarove su rečenice jednostavne, a bogate. Opisuje zaostalu seosku sredinu s određenom dozom humora.

Mjesto radnje:
Kao mjesto radnje određene su Vukomerečke gorice tj. brežuljak Bikovski vrh na kojemu je smješteno selo Bikovec sa zaseocima Labudan – brdom i Žugečić – brdom. Stvarno su mjesto radnje Vukomerečke gorice, sela Gornji Hruševec i Cerovski vrh. To je selo prikazano kao selo drvenih kućeraka raštrkanih po brežuljcima koje povezuju slabe i blatne ceste ili poljski putevi. Sve izgleda zapušteno osim prirode, a i ona je prikazana u jesen kada pušu hladni vjetrovi i padaju duge kiše.

Vrijeme radnje:
Vrijeme radnje se odvija u doba kada je Kolar u tom kraju bio zaposlen kao upravitelj državnog zemljišta i šuma u Bedekovčini tj. između 1925. i 1928. godine.

Tema
:Pisac piše o životu u zaostaloj seoskoj sredini kroz priču obitelji Labudan, koja je navikla na siromaštvo i težak rad pa životne probleme prihvaća kao unaprijed određene i neispravljive. Breza je priča o nježnoj seoskoj djevojci Janici koja je umrla zbog grubosti života i rada u teškim uvjetima, i o njenom mužu Marku koji je prekasno shvatio koliko joj je malo pažnje posvećivao i kako je njezina ljubav bila istinska i bezgranična.

Analiza likova:
Janica se izgledom i hodom razlikuje od ostalih ali je inače tipična seoska cura. Citat: «Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njezinom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije…». Janica je i veoma lijepa: Citat: «Oči su joj plave, plavlje od jasnog neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako je izvrsno pristajala onim nasmijanim, malim usnicama.». Janica je svjesna odnosa u novoj obitelji (a i ona sama dolazi iz još siromašnije obitelji) i poslova koji je tamo čekaju i sve strpljivo podnosi zbog ljubavi prema Marku. Ponekad Janica i odbrusi svekrvi Kati: Citat: «A kaj tu zijate kakti da ste v šumi!? Nis ja bormeš gluha!». Janica neizmjerno voli Marka i ponosi se njime, no on joj ljubav baš i ne uzvraća, jer u njihovoj je sredini normalno da muškarci osjećaje ne iskazuju riječima. Ipak, Janica drži da je Marko dobar prema njoj jer ju ne tuče kao što to rade ostali muževi i to je za nju znak ljubavi. Janicu je ubila grubost života, a da ju ona nije osjećala jer joj je ljubav davala snagu.
Marko ima oko 30 godina. On je lugar, a i cijenjen je. Citat: «Inače bijaše on svjetski čovjek…bio je i u Americi, pa prošetao po cijelome svijetu, za svjetskog rata bio godinu dana žandar, pa šumski radnik, pa sobar, živio neko vrijeme u gradu, bivao mnogo s gospodom…» Zgodan je muškarac. Citat: «Mnogoj curi, mnogoj udovici a i udatoj ženi zapelo oko za one njegove uvijek propisno zavrnute brkove i za oštre sokolove oči.». Marko je ustvari odabrao Janicu za ženu zato što je nadšumar rekao da je ona bolja od drugih. A «gospodin nadšumar» je za Marka bio bog. Citat: «Neki šumar tj. sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku sav se oduševio: «To je cura… Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza. Uprav kao breza. Otmjena pojava… Što je breza među grabarima i bukvama to je ta djevojka među tim vašim glomaznim curetinama!» Marko ne pokazuje izljeve nježnosti kako ne bi ispao mekušac, ne miješa se u kućne poslove, ne tuče Janicu (samo ju je jednom ošamario a i tada je sama priznala da je ona kriva). Od Janičinih poziva mu je važnije pravljenje klopke za tvora kako bi zadivio
nadšumara. Imao je svoja razmišljanja. Citat: «Ne može se reći da Marko nije volio svoju ženu i da mu nije bilo žao što će umrijeti, ali opet, može li joj on pomoći? Pa da plače dan i noć, njojzi od toga nikakve koristi.» Muči ga i to što će ga njezina smrt spriječiti da bude «barjaktar» - zastavonoša i predvodnik svatova, jer je po tome bio nadaleko poznat. Ipak je u svatove otišao tek osam dana nakon Janičine smrti. Nakon tučnjave, dok je zbog osvete trčao kući, na rubu šume mu se bijesnom, pijanom, umornom i pretučenom ukazala Janica. Prikaza je ustvari njegova probuđena savjest. Bezuspješan pokušaj da posječe brezu dokazuje njegov osjećaj krivnje i prekasno probuđenu svijest te je spoznao da nije dovoljno učinio za svoju Janicu koja mu je bila beskrajno odana.
Mika Labudan je Markov otac. Njegovo sjećanje na pijančevanje uz lijes Jakoba Dugijana primjer je crnog humora. Kada Janica umre, Mika razmišlja o njoj i silno se rastuži: Citat: «Na cesti ispod groblja stajao je stari Mika kraj svojih volova. Rastužio se i on: «Itak mi je dobra bila. Vredna je bila, Bog joj da dušici lehko. Kuliko je puti mesto mene blago naranila i očistila…» Tvrd je inače i mrk bio Labudan ali sad se je raznježio. Možda i zato što je bočica bila već prazna. Osjetio on potrebu da pođe na grob, da svojoj snahi baci grudicu zemlje, da joj grobić blagoslovi.» Kada je došao do groba, Mika opet pokazuje osjećaje. Citat: «Ej Janica draga moja snejo, mirno tu počivaj i naj mi nikaj za zlo zeti! Znaš, čovek je star i siromak pa je i koji put zločest!» Pisac kroz Miku opet pokazuje crni humor: Citat: «Nagnuo se stari, ali malo previše. Skliska je i mokra bila ona teška ilovača, a njemu čudno pred očima. I omaknu se stari Mika. Tek jeknu preplašeno: «Ajoj!» i već pade naglavce u jamu. Zastade svima dah. Da nije to prst božji? No nije bilo ništa. Jer stari je Mika doduše bolno i prestrašeno povikao: «Ajoj, vlečete me van! Neću ostati v grobu – još ne, još ne!» A kad su ga izvukli blatna, musava i prestravljena: Citat: «Ajd, fala Bogu nisam ostal… a, Bože moj!… Itak je lepše na ovome svetu…»
Kata Labudanka je Markova majka, siromašna i ukorjenjena u tradicionalni način života, po tradiciji je tjerala Janicu da najviše radi
jer je najmlađa žena u kući. Napravila je paniku kada je Janica naglo
umrla jer nisu na vrijeme zapalili svijeću, pa strahuje od božje kazne.

Kratki Sadržaj:
Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela Binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario, a njegova žena Janica bila je jako bolesna. Jedne hladne noći Janici je pozlilo. Stari Mika govorio je da joj nema spasa a Kata se s njim složila. Jaga je govorila to ti je žena, no Marka to uopće nije diralo. Janica je te noći rodila sićušnu djevojčicu kao pile, no ta djevojčica bila je glasna kao jare. Odležala je Janica par dana u krevetu, desetak dana hodala po kući, a onda je Kata potjera na pašu. Janici nije bilo baš najslađe, ali tko da vječno ratuje s tom babom. Dok je Janica pasla krave počela je padati kiša, ne ona blaga proljetna kiša, već ona jesenska hladna. Janica se vraćala kući. Kad je došla u kuću bila je sva mokra i blijeda, izgledala je prehlađena. Dolazile stare babe iz sela pa složno rekoše –“prehladila joj se krv.”- Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk. Oni su govorili i prigovarali kako god su najbolje mogli, ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi. Umrlo joj i dijete u to vrijeme. Janici je onda bilo sve gore i gore. Oslabila je toliko da ni glave nije mogla podići pa ni žlice u ruci držati. Počela je buncati i fantazirati o nekakvim anđelima, cvijeću, muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu. Spremio se stari Mika na put na Bikovski vrh. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu Janicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom. Jednog dana Marko je krenuo na put u Ameriku. Janica ga je htjela vidjeti, ali onda Kata reče: ”Otišao je on u Ameriku, neće tebe čuvati i gledati kako umireš!”... To je Janicu jako povrijedilo makar je ona buncala i fantazirala. Poslije 2 mjeseca došao Marko kući. Bilo je već kasno u noć, no Janica je još bila budna. Marko je zavirio u sobu gdje je Janica spavala. Janica ga pogledala i kaže: ”Ti si sad otmjeni gospodin, a ja, što sam ja?” Marko je vidio da ga žena više ne želi i pošao spuštenom glavom u drugu sobu. Cijelu je noć razmišljao. Vidio je da joj mora pomoći makar ga ona ne želi. Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bila puna ljudi koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, on s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici su dodvoravale lažnom ljubaznošću. Kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je upriličen skroman pokop. Osam dana nakon sprovoda, Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo. Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio. Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti, ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.

Dojam o djelu:
Ovo je jedna tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane.
Ova pripovijetka me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju.
Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka “Breza” podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.